Collateral Damage
22.01.2008., utorak
The Forgotten Tales: part II
|
Ovaj puta nažalost samo moj tekst. No nadamo se da će sunce ponovno izaći... Bila je gotovo sredina dana kad se probudila. Pošto gotovo cijelu prošlu noć nije spavala san ju je ujutro brzo svladao dok je mislima prolazila kroz uspomene na braću i oca. Najprije je izašla iz glavne kule i uputila se u pećine u golemom kamenom obronku na kojem je izgrađena središnja utvrda. Ubrzo se uspela do spilje koju je tražila, prostrane kamene odaje niska stropa. Desno od ulaza na suprotnoj strani, dvadesetak koraka udaljen, nalazio se otvor na stropu kroz koji se obilno prosipala sunčeva svijetlost zajedno s malenim slapom vode koji je natapao plitko jezerce što je potapalo veći dio pećine. Zastala je na obali, razvezala čvorove na haljini u kojoj je prespavala zadnjih nekoliko sati i pustila je da sklizne s nje, a zatim i podsuknja. Naga je stupila pod blag, obilan mlaz hladne izvorske vode. Pred ulazom u sjeni stajao je njen čuvar. Promatrajući nijemo svaki njen pokret i prisjećajući se kao i uvijek prvog puta kada ju je slijedio u ovu spilju. Bilo je to na početku njegove službe kao kraljevskog stražara. Najprije ju je izgubio na jednom račvanju tunela, a zatim je shvativši pogrešku potrčao natrag i uletio kad je već bila pod slapom. Taj se put osjetio kao kada je prvi put zbačen s konja na turniru. No ona se samo nasmiješila i rekla: «Val, bilo bi mudro kada bi pazili na ulaz izvana. Osim ako mi se niste došli pridružiti?». Na to se samo žurno udaljio spotaknuvši se na izlazu da je gotovo pao. Otada je bezbroj puta pazio na ulaz kada bi došla ovamo. I svejedno bi se svaki put iznova oduševio njenom ljepotom. Kada je izašla, Adir je stajao nekoliko koraka u tunelu desno naslonjen na zid leđima i jednim stopalom. «Dobro vam jutro moja gospo!» pozdravi je uspravivši se. «I vama val» odvrati mu ona. «Mogu li što učiniti za vas?» upita. «Ne, hvala vam. Idem odmah u hram. Samo ću prije toga nakratko u kulu da se presvučem.» odgovori Caline. Slijedio ju je na uobičajenom stražarskom razmaku kao uvijek kada ne bi hodali usporedo. Po prvi put u zadnjih mjesec dana od kako su došli u kraljevski obiteljski dvorac. Samo kada bi bili na nekoj službenoj ceremoniji ili kada bi imala nekakvu jako ozbiljnu odluku oslovljavala bi ga s «val». Naslućivao je o čemu se ovaj put radilo. I zbog toga joj se divio. Još prošle noći je ispratila oca u Dvore svijetlosti, a sada već odlazi preuzeti teret kraljevstva i svih njegovih nedaća stavljajući vlastite gubitke na stranu. Došli su skupa pred hram no samo je ona ušla. Vrhovni svećenik je stajao zamišljen pred vječnim plamenom dok je ona prolazila eliptičnom dvoranom ispred oltara vilinskih bogova. Došavši iza njega stala je čekajući. Zatim se on okrenuo obrativši joj se: «Žao mi je zbog tvog oca drago dijete». «Hvala vam vaša svetosti.», tiho će ona. «Vaša svetosti? Ne drago dijete, zovi me samo Firgid.» reče svećenik. «Dobro, ako vam je tako draže. Ali samo ako me ne budete zvali ´drago dijete´», ozbiljno mu odvrati Caline. «Pošteno, moja kraljice» prihvati on. «Nisam još kraljica» reče ona. «Istina, nisi još. Ali u očima svog naroda i više si od toga. Njima si nada. A uskoro ćeš to biti i naslovom. Zbog toga si i došla zar ne?», upita Firgid. «Da», odgovori ona, pa nadoda: «Zbog toga i zbog znanja koje posjedujete.» «Znanja? Kakvog znanja, moja kraljice? Sve što trebate znati već znate.», ponovno ju upita svećenik. «Pa vjerojatno već i sami znate da se radije družim s čelikom, drvom ili alithrijem nego s papirom.», on klimne osmjehnuvši se, a ona nastavi: «Željela bih znati više o Oklopu kraljeva i njegovoj izvornoj namjeri i postanku». «U redu, moja kraljice. Ispričati ću ti ukratko sve što bi trebala znati o toj temi. Dođi sjedni ovdje», reče pokazavši na jednu od klupa što su stajale uza zid između stupova gdje nije bio ni jedan oltar, a zatim nastavi: «Vjerojatno si barem jednom imala prilike pročitati osnovnu povijest našeg naroda». «Jesam», reče ona. «Dobro, onda ćeš znati dobar dio ove priče. Dakle, Oklop kraljeva. Pa sve je počelo dolaskom tamnih bogova u njihovu lebdećem gradu. Prije toga su svi vilenjaci bili jednaki. Bili smo jedno s prirodom i svojim bogovima. Ljudi su bili samo mnoštvo malenih skupina i obrađivali su svoju zemlju južno od gorja na dosta malenom području. Oni su prvi osjetili hladne prste tamnih bogova. Mnogo ih je porobljeno, a ostali su pobijeni. Bili su prvo oružje tamnih bogova. Prvi robovi su pobili ostatak vlastitog roda, a zatim su krenuli na našu rasu. Jedan je vilenjak u to doba odlučio stati protiv tamnih bogova. On i oni koji su ga slijedili bili su prvi sivi vilenjaci, prvi od našeg naroda. No kako bi mogli ubijati, morali su se odreći vlastite besmrtnosti. Bogovi su ostali nijemi na njihove molbe za pomoći. Svi osim jednog, Abala. Načinio im je oružje od metala i kamene utvrde. Tada su tamni bogovi vidjeli da ljudi neće moći nadvladati vilenjake i njihove bogove. Pokušali su ubiti Abala, ali nisu uspjeli no kasnije im je ipak pošlo za rukom ubiti jednu od bogova, Abalovu sestru Dialu. Tada su i ostali bogovi odlučili pomoći sivim vilenjacima. Svoje zajedničke moći i vještine upotrijebili su kako bi stvorili Oklop kraljeva i još mnoge alate i oružja za njihovu borbu. Za to vrijeme su tamni bogovi pokušali porobiti neke od vilenjaka otimajući ih iz njihovih domova. Najprije su stvorili one koje danas zovemo tamni vilenjaci. Ali nisu ih uspjeli podvrgnuti svojoj volji niti sačuvati njihovu besmrtnost. Tamni su vilenjaci pobjegli u tamu podzemlja i rijetko su viđeni od tad. Zatim su stvorili one što ih zovemo Ubojicama. Na strašan način su osigurali njihovu besmrtnost, ali ni vjernost ni strah nisu uspjeli usaditi u njihova srca. I na kraju stvoriše orke. Pomiješavši našu krv s ljudskom i svojom vlastitom. Nisu bili besmrtni, ali bili su dovoljno jaki i poslušni da nam se suprotstave. I tada su bogovi krenuli u veliki rat. Stvorili su mnoga bića svojom moći, a tamni bogovi su stvorili vlastita čudovišta. I bitke su se odigrale, lebdeći grad je uništen, a i jedni i drugi bogovi su se međusobno poubijali ili su izgubili svoje moći.. No rat i dalje traje. Pod drugim stjegovima da, ali to je taj rat. A Oklop kraljeva i njegov nositelj su stijeg pod kojim se okupljaju slobodni» reče Firgid, a onda se zamisli. «Mislim da bi ga trebala obući. Vjerujem da ćeš onda dobiti puno bolje odgovore od ovih što ti ih ja mogu dati. Nakon krunidbe, da. I to što prije.» |
- 14:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #
04.12.2007., utorak
The Forgotten Tales: part I
|
Evo jedan nakon duuugo vremena. I to čak nije moj. Ne sasvim bar. Pola samo. Freya mi je pomogla, tako da je ovo i njena priča. Cijenim njen rad koji eto nažalost ne objavljuje. Zato vam ovim putem donosim dašak njena stvaralaštva. Vjerojatno se primjeti, ali svejedno ću vam obojati pojedine dijelove. Sie Ich Kraj. Bio je to kraj. Vidjela ga je na licima vojnika koji su ulazili kroz gradske dveri. Posebno na licima ranjenih, a bilo ih je mnogo. Parada poraza pomisli Caline stojeći uz prozor desne portalne kule. Nekoliko stotina preživjelih od nekoliko tisuća koje su otac i braća poveli na jug iz glavnog grada koji je do sad zasigurno bio uništen. Plakala je zadnjih nekoliko dana. Gorko je plakala. Najprije je primila vijesti o pogibiji starijeg brata, a zatim je glasnik javio kako je i njen najstariji brat podlegao ranama. Sada s kolonom koja ulazi u grad stiže i tijelo njena oca. Krenula je polako prema vratima prostorije. Ispred je čekao njen vitez čuvar i nadasve drag prijatelj koji joj je u ovim danima bio utjeha, oslonac, rame za plakanje i jedina osoba u gradu kojoj je mogla povjeriti svoja razmišljanja, strahove i bojazni. I nade. Ako je uopće još preostalo nade u njezinom srcu. Sišli su skupa u dvorište, a zatim zastali kraj vrata među ostalim vilenjacima koji su došli dočekati preživjele. Jedan od vitezova koje je poznavala pojavio se na vratima te se primijetivši je izdvojio iz kolone i kleknuo pred nju. «Gospo Caline, vaš otac… jako mi je žao.» reče pognuvši glavu. «Hvala vam val Dainvar, pođite sad i odmorite se.», odvrati mu ona. Vitez ustade, nakloni se i pozdravi te se udalji. Tek što je otišao kroz vratnice uđoše osmorica vilenjaka u svečanim pogrebnim haljama noseći kraljevski lijes. Mislila je da će ponovno zaplakati kad dođe ovaj trenutak, ali ništa. Samo gorka, bolna praznina. Gledala je za njima sve dok nisu prošli kroz druge vratnice na unutarnjem zidu, a zatim se progurala van i krenula niz blagi obronak prema šumi. Val Adir krene za njom, ali ona ga odvrati kazavši mu: «Adire, ostani. Trebam malo samoće. Ne brini, biti ću na obredu večeras.» Vitez ostane stajati neko vrijeme, a zatim krene prema šumi drugim putem. Navečer, dok se okrugli krvavocrveni Mjesec uzdizao nad obzorom, mnoštvo se stade okupljati na platou gdje će otpočeti i odvijati se dio obreda, prije nego kraljevo tijelo odnesu tamo odakle će ga na posljednje putovanje smjeti ispratiti samo najiskreniji prijatelji, najodaniji zapovjednici i njegova obitelj……. od koje preostade samo još Caline. Pitala se je li njezin otac saznao za pogibiju svoga starijeg sina prije nego ga je smrt i samoga sustigla. Pitala se nije li ju dočekao kao izlaz, kao spas od boli i tuge koju njegovo srce ne bi moglo izdržati. Pitala se puno toga te večeri, dok je Mjesec, sada već srebrn i blistavo sjajan na tamnom nebu, obasjavao zabrinuta i ozbiljna lica okupljenih na posljednjem ispraćaju ne samo kralja sviju njih, već i njezina …..... samo njezina oca. Prvi dio obreda obavljen je u gotovo potpunoj tišini, bez plača i glasnog žalovanja. Kroz srebrnastu tamu, ublaženu jedino plamenovima malobrojnih baklji, povremeno bi se razlijegao samo jasni glas svećenika koji je drevnim zazivima, napjevima i molitvama pripremao kraljev duh za put kojim još nitko od prisutnih nije pošao, osiguravajući mu istovremeno zaštitu i naklonost bića koja će ga na tom putu voditi i pratiti. Nakon što je i posljednji ton svećenikove pjesme zamro negdje nad crnim šumama, mnoštvo se u tišini stade razilaziti, a Caline, val Adir i nekolicina ostalih krenuše za svećenikom i kraljevim tijelom umotanim u snježno bijeli pokrov, što su ga na nosiljci nosila četvorica vojnika. Mala povorka spustila se niz brojne stepenice dvorca, izišla kroz glavna vrata i uputila se prema šumi. Već treći puta hodala je tom stazom. Ne, četvrti puta zapravo, sjetila se Caline. Misli joj odlutaše u tu sada daleku noć kad je kratkim dječjim koracima i očiju zamagljenih suzama posrtala istom tom mračnom šumom, čvrsto stiščući bratovu ruku. Tada je u bijeli pokrov bilo umotano majčino tijelo. Sjećala se samo tog, kako joj je onda izgledalo beskonačnog hodanja i zatim plamena……blistavog, vrelog plamena iz kojega je duh njezine majke konačno potpuno oslobođen tijela otputovao onamo kamo su svi oni odlazili nakon smrti. Sada su tamo i njezina braća, a uskoro će im se pridružiti i otac. Mrak je u šumi bio gušći i crnji nego na zidinama dvorca, a jedini zvukovi bili su njihovi koraci i povremeno tiho svećenikovo zapijevanje. U nosnicama je osjećala miris lišća pomiješanog s teškim, vlažnim mirisom zemlje i mahovine. I još nešto. Nešto što nije pripadalo mirisima šume……. Dim. Zadah rata koji se približavao. Drugi dio obreda završio je brzo i kraljevo tijelo nestalo je u uskovitlanim sjajnim plamenovima. Trebalo se vratiti u dvorac. Val Adir priđe i položi joj ruku na rame. «Vrijeme je, gospo», reče. «Pođite vi. Stići ću vas», odvrati Caline. Kad više nije mogla čuti njihove korake, drhtaj joj potrese čitavo tijelo i glasni, dugo suzdržavani jecaj otme joj se iz grudi. Spusti se na koljena i ostade tako, zagledana u još tinjajući žar u kojemu je izgorio i zauvijek iščezao sav njen dotadašnji život. «Da. Sad sam ja kraljica svome narodu», pomisli Caline gorko «i moram ga pripremiti za ono što ga očekuje. Što nas sve očekuje». Ustade i otre već gotovo osušene suze. «Nema vremena za tugovanje», reče samoj sebi i hitrim korakom krene prema dvorcu kroz šumu u kojoj je noć već jedva primjetno počinjala blijediti. |
- 12:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
08.06.2007., petak
|
vec dugo nista..... i vjerojatno necu nista pisati ovih dana jer se blizi kraj sk. godine i nemam bas puno vremena.... zato evo sad samo jedna mala pricica koju sam napisao u natjecanju za najbolju petominutnu (desetominutnu) pricu u kojem su sudjelovala samo dva natjecatelja od kojih je jedan bio organizator ;) rezultat je nerijesen. evo i to: Priča-priča… Komandant Dverleg sjedio je na svom konju na vrhu brdašca iznad omanjeg naselja u dolini. Vidio je ljude kako se kreću ulicama i rade što god već inače radili. U jednom trenutku pogleda jednog čovjeka na bližoj strani naselja kako stoji i gleda u njegovom smjeru te mu lagano kimne. Čovjek se ubrzo pokrene i stane trčati prema naselju urličući. Ubrzo je u naselju nastao žamor. Čuli su se vrisci, vika i zapomaganje. Vrlo dobro se čuo i glas čovjeka koji je trenutak ranije utrčao u naselje, nešto je proklinjao. Dverleg se okrene svojim vojnicima koji su sjedili na konjima iza njega te im reče: - Ajmo pokret! Kazarm će se vratiti u tabor kad završi. Kasnije te večeri čovjek zvan Kazarm uđe u Dverlagov šator sav krvav s divljačkim pogledom na licu te progovori: - Gospodaru, gotov sam! - Uredu, možeš ići! – odgovori Dverleg. Tada se obrati ženskoj osobi koja je dotad šuteći sjedila s druge strane prostirke na podu šatora: - Vidiš draga Viana, naš dobri bog nam je poslao ovog čovjeka tako da kazni nevjerne narode. On se sada bori umjesto više naših jedinaca te učinkovito uništava neprijateljska naselja. Žena ništa ne odgovori, a on ju samo pogleda, nasmješi se i otpije gutljaj kvalitetnog vina iz svog pehara… |
- 14:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #
25.05.2007., petak
|
ovo sam nasao na jednom forumu i fakat mi je super. ŠTA USTVARI ŽELE ŽENE Mladi kralj Artur je bio iznenađen i uhvaćen od kralja susjednog kraljevstva dok je kriomice lovio u njegovim šumama. Kralj ga je mogao ubiti na mjestu jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na kraljevu posjedu, ali on ustuknu pred Arturovom mladošću i simpatičnošću i ponudio mu je slobodu u zamjenu za odgovor na jedno teško pitanje. Šta ustvari žele žene? Ovakvo bi pitanje ostavilo bez riječi i najstarije mudrace i mladom Arturu se činilo da je nemoguće odgovoriti na njega. Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umrijeti obješen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i počeo ispitivati svoje podanike. Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, časnim sestrama, mudracima, pa čak i sa dvorskom ludom , sa svima. Ali, nitko mu nije dao zadovoljavajući odgovor. Međutim, svi su mu savjetovali da potraži odgovor kod stare vještice, jer ga je ona jedina i znala. Cijena bi bila velika, jer je stara vještica bila nadaleko poznata po svojim preskupim uslugama. Došao je konačno i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog rješenja već da razgovara sa vješticom. Ona je pristala dati odgovor, ali u zamjenu za slijedeće: želi da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja. Mladi Artur je uplašeno gledao; bila je gobava i užasno ružna, imala je jedan jedini zub, širila je oko sebe takav smrad koji ga je tjerao na povraćanje i ispuštala je neobične krike i zvukove. Nikad Artur nije u svom životu vidio odvratnijeg stvorenja. Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da oženi ovo stvorenje, uplašio se i odustao. Ali Sir Gawain je saznao što se dogodilo i odlučno rekao da je žrtvovanje za život svog prijatelja i za očuvanje Okruglog stola vrijedno toga. Najavljeno je vjenčanje, nakon čega je stara vještica u svojoj paklenoj mudrosti rekla: "Svaka žena želi da bude vlasnica svog života!" čim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu. Isto tako, da je i mladi Artur spašen. Tako je i bilo. Čim je čuo odgovor, kralj susjednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na život. Vjenčanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i nitko više od Artura nije osjećao i olakšanje i težinu u isto vrijeme. Sir Gawain je bio nasmiješen sve vrijeme, ljubazan i pun poštovanja, po svom starom običaju. Stara vještica je napravila pravi skandal svojim najgorim načinom ponašanja: žderala je kao zvijer, bez upotrebe pribora za jelo-rukama i uz to proizvodila zastrašujuće urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnošljivi smrad. Konačno je došlo i vrijeme prve bračne noći i dok je čekao svoju mladu da mu dođe u krevet... Gawain je ugledao kako mu prilazi najljepše žensko stvorenje koje je ikad u životu mogao zamisliti. Sav očaran je upitao što se dogodilo, na što mu mlada djeva odgovori da je to ona, vještica, ali da će pola vremena provesti s njim kao vještica, a pola kao mlada djeva i to sve zato sto je on bio dobar prema njoj sve vrijeme. Isto tako, upitala ga je koji njen izgled želi preko dana, a koji preko noći. Koje okrutno pitanje! Gawain je požurio sa razmišljanjem. Da li da preko dana ima divnu djevu koju će moći svima pokazivati bez straha i srama, a noću u intimnosti svog kreveta imati zastrašujuću vješticu??? Ili pokazivati prijateljima preko dana vješticu, a trenutke bračnog sladostrašća provoditi sa divnom djevom??? Šta biste vi izabrali? Gawain-ov odgovor se nalazi malo niže, ali prije čitanja, donesite svoju odluku. !!!! Plemeniti Gawain joj je rekao da joj on dozvoljava da sama odluči. Čim je to čula, vještica je rekla da će uvijek biti u obliku mlade djeve, i danju i noću, jer ju je on poštovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog života. Koja je pouka ove priče? Nije bitno da li je žena lijepa ili ružna. U biti...........uvijek je vještica. |
- 15:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #
03.05.2007., četvrtak
treća sreća
|
daklem, ovdje možete očekivati priče i još štošta i svašta... blogovi... Where is the horse and the rider? Where is the horn that was blowing? They have passed like rain on the mountains. Like wind in the meadow. The days have gone down in the west. Behind the hills, into shadow. How did it come to this? nadam se samo da će ovaj blog ostati živ... da ne duljim evo jedna priča iz kolekcije nedovršenih priča (ne tolkienovih već mojih) INKVIZITORI Bila je ugodno topla svibanjska večer. Sunce je polagano zalazilo za Plodnim brdima i večer se polako spuštala na Kameno, najveće naselje u tom dijelu Kraljevstva. Ljudi su polako dolazili s polja umorni i gladni. Bili su mrzovoljni. Znali su da nešto nije u redu. U zadnje vrijeme počele su se često pojavljivati neobične devetke na zidovima svuda po selu. Ljudi misle da je to sve vrag uzrokovao. Zato su prošli tjedan spalili sve kuće s kućnim brojem 9 i sve koji u njima žive. Glavni organizator paljenja je prekjučer misteriozno pao kroz prozor svoje kuće. Mjesne babetine smatraju da ga je vrag s leđa gurnuo kroz prozor dok je naslonjen na dasku pušio lulu. Velečasni Kujo smatra da je vrag u taj gnjusni zločin samo djelomično upleten, a da su glavni krivci ustvari masoni koji imaju svoju podružnicu u Kamenom. Za tu večer je predviđeno paljenje masonske kuće. Kada se smračilo pop je otišao kod sudca Anđelkića i rekao mu da pozove ostale važne mještane te da svakom usput naloži da pozove što više naroda da pomogne u spaljivanju i uništavanju poklonika vražjih. Uskoro se na glavnom trgu skupilo mnoštvo ljudi s gomilom baklji i zanimljivog oružja. Krenuli su jednom ulicom na istok prema masonskoj kući. Stigavši tamo ugledaše masone kako preplašeno bježe. Dosta od ponajbržih momaka potrči za njima te ih zaustavi nježnim udarcima motikom u glavu. Tako su završili dani masona u Kamenom. Pop je te nedjelje u crkvi pohvalio sve seljake što su se u tako velikom broju odazvali božjem pozivu, namijenjenom istrjebljenju grijeha i konačnom uništenju sotone. Napomenuo je svim okupljenima da ne sumnjaju u ispravnost svoga čina jer će masoni zasluženo gorjeti u paklu jer su planirali nakon što pomoću novca zavladaju svijetom progoniti kršćane do istrjebljenja. Nakon mise su seljaci pohvalili popovu izvrsnu propovijed te da ako bude još prilika u kojima će biti potrebno spaliti nekome kuću da slobodno zove sve njih bez ustručavanja. Nedugo zatim je jednom pobožnom seljaku crkla krava. Seljak je odmah posumnjao da je za sve kriva baba Luca koja živi na kraju sela. Tu istu večer seljaci se skupiše da babu zapale živu, ali je ne nađoše u njenoj kući. «Stara vještura je netragom utekla saznavši pomoću svojih sotonskih uljeza što joj se sprema!» govorahu seljaci. Ubrzo su mještani za svaki slučaj pohvatali i priveli pravdi skoro sve neudane žene. Samo njih nekoliko je uspjelo pobjeći. Pop je poslao pismo biskupu te je slijedeći tjedan u Kameno stiglo 7 inkvizitora-vješticolovaca. Bila su među njima dva starija i iskusna vješticolovca koji su odsjeli kod velečasnog, a ostali su se morali snaći sami. No to im nije bio problem jer su ih mještani dočekali kao žedni kišu. Najmlađi među njima, Vinko, tek je došao s obuke. Bio je izuzetno nadaren borac, ali dosad nije nikoga ubio te mu je ovo bio prvi zadatak. Pop je rekao lovcima da odu i pohvataju tih 6 odbjeglih vještica te da ih po mogućnosti dovedu žive na ispitivanje. «Neka vas dragi Bog čuva na vašoj svetoj misiji te neka vam pomogne da ju cijelu što prije izvršite!» - poručio im je na rastanku. Tih dana su mještani pospaljivali preostale sumnjive kuće i osobe. Za to vrijeme inkvizitori su tragali za vješticama po poljima i šumama Plodnih brda. Nakon par dana našli su jednu vješticu mrtvu. «Ta je vjerojatno bila previše slaba da bi služila sotoni pa su je ostale ubile. Vidite draga braćo kako sotonini sluge tretiraju svoje bližnje za razliku od nas kršćana koji uvijek pomažemo i bližnjeg kao i neprijatelja. Zato treba pobiti te vještice što prije da ne bi naškodile poštenim ljudma.» - ohrabrio je stari inkvizitor ostale. Vinko je malo zaostao za ostalima da bolje pogleda mrtvu ženu. Bila je dosta mlada, negdje njegove dobi i prilično lijepa. Primijetio je da joj je jedna strana glave krvava. Malo ju je pridigao i opazio ispod okrvavljen kamen. Vjerojatno se spotakla od nešto te glavom udarila u kamen te na mjestu preminula. Potrčao je za ostalima te poviknuo: «Hej, nisu ju vještice ubile! Sama se spotakla i pala na kamen! Vjerojatno ni sama nije vještica. Mislim da bi ju trebali pokopati.» Na to se sve šestorica okrenuše iznenađenih pogleda. Jedan od dvojice starijih povika pravednički: «Gledaj ga što huli! Osuđuje se sumnjati u riječ starijeg inkvizitora! Sigurno ga je sotona obuzeo!» - te izvuče mač vičući: «Za Boga!». Potrči prema Vinku, a ostali sljediše njegov primjer. Vinko se uplaši te krenu bježati. Jedan od malo mlađih inkvizitora zamalo sustiže Vinka, ali mu on brzo potegnuvši mač iz poluokreta prospe mozak po obližnjem cvijeću. Druga dvojica se spotaknuše na tijelo palog sudruga, a ostali bijahu prespori da bi sustigli mladog bjegunca. Tu večer su pokopali ubijenog inkvizitora i odlučili prvo pronaći i eliminirati Vinka jer im je on bio najveća potencijalna prijetnja. Vinko je dugo trčao nakon što je pobjegao bivšim kolegama jer je znao koliko će ih jako tjerati njihov pravednički gnjev. Tu noć je kratko zaspao u udubljenju u stijeni na istočnoj strani nekog brda. Ujutro je pojeo dio hrane koju je nosio, komad kruha i mesa te to zalio s par dobrih gutljaja vode. Imao je hrane za barem još tjedan dana pošto su kolege smatrali da bi on kao još neiskusan trebao nositi dodatnu količinu koju bi inače oni trebali nositi. Imao je sa sobom i svoj mač, križ, kremen, prostirku za ležanje i još nekoliko sitnica. Prije polaska pomolio se Bogu te mu uputio misao: «Bože, zašto si okrenuo sluge svoje jedne protiv drugih? Oprosti ako sagriješih protiv Tebe i pomozi mi na mom teškom putu!» Zatim je obišavši brdo krenuo dalje na zapad. Nije se mogao vratiti natrag u Kameno bez ostalih i ostati živ. Odlučio je naći neko drugo naselje te se odatle uputiti biskupu da mu sve objasni i zatražiti oproštenje grijeha. Cijeli taj dan je hodao šumama i predvečer je odlučio pronaći nekakvo sklonište. Nije našao ništa slično jučerašnjem zaklonu pa je naložio vatru na čistini u podnožju jednog povišeg brda obraslog gustom crnogoričnom šumom. Mislio je kako se vatra neće vidjeti iz daleka jer je šuma zaista bila jako gusta. Inkvizitori su taj cijeli dan proveli bezuspješno tržeći Vinka i vještice. U jednom trenutku se jedan od trojice preostalih mlađih inkvizitora obratio jednom od starijih koji ih je ustvari vodio i koji se zvao Pavao: «Meštre Pavle, jeste li sigurni da nas vodite u pravome smjeru? Da se ne bismo slučajno izgubili.» Na to se Pavao okrene urličući gnjevno: «Što? Sumnjaš u moje vodstvo. Moje vodstvo nadahnuto od samog Svevišnjega?» A zatim povika ostalima: «Držite ga!» Na to oni skočiše i izbodoše nesretnog Marka, kako se taj čovjek zvao. «Nisam mislio da ga ubijete!» - ljutito poviče Pavao pa nastavi: «Mislio sam da ga samo pridržite dok mu ja odsiječem uho za kaznu! Ostavite tijelo neka ga vrane pojedu.» Kad su krenuli poći, sredovječni inkvizitor Neven se odluči okušati kao glas razuma pa reče Pavlu: «Hajde Pavle da se vratimo u Kameno prije nego sotona obuzme još koga!» Pavao, već dobro isfrustriran se bez razmišljanja okrene i Nevenu odvali glavu svojim mačem. Zatim se obrati preostaloj dvojici: «Ništa nas neće zaustaviti da neprijatelje Božje privedemo pravdi. Makar morao u same ralje pakla, zla se ja ne bojim, jer štap Tvoj i palica Tvoja utjeha su meni.» Tad se okrene i nastavi svoj put, a preostala dvojica, Ivan i Josip šutke krenuše za njim. Tu noć Vinko skoro nije ni spavao. Vuci su zavijali pa je cijele noći održavao vatru. Kasno u noći čuo je režanje u šumi nedaleko od čistine. Skočio je na noge, uzeo zapaljenu granu iz vatre, izvukao mač i stao licem okrenut izvoru buke, a leđima okrenut vatri. Vidio je nekoliko parova očiju kako se krijese na granici čistine, ali nijedna zvijer nije istrčala prema njemu. Ubrzo su se vuci pokupili i otišli. Vinko je zahvaljivao Bogu na tome te umoran sjeo uz vatru. Čim se malo razdanilo trgnuo se preplašeno iz sna. Sanjao je da su ga njegovi bivši kolege lovili po šumi. Imali su vučje glave te su ga na kraju dohvatili. Kada je shvatio da je samo sanjao, još se jednom zahvalio Bogu te se pomolio. Nakon što je objedovao krenuo je dalje na zapad. Amen Iebo ti sve ovo ako liepo ie. U duši mi muka od slovoslagania |
- 21:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (1) Lipanj 2007 (1) Svibanj 2007 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
priče i nebuloze... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||